Od umetničkih prapočetaka naših davnih predaka, do duboreza koji danas poznajemo, prošlo je mnogo vremena, a duborez se ustoličio kao umetnost. Duborez se može primenjivati na različite materijale i u bar dva značenja. Jedno je sinonim za gravuru ili graviranje ploča od drveta ili metala, urezivanjem ili izradom reljefa, koji se koristi za prenošenje i umnožavanje na drugom materijalu, poput papira ili platna. Nekada se ova tehnika koristila za izradu ilustracija za knjige i magazine, koja se naziva još i ksilografija. Drugo značenje duboreza je drvorezbarenje, odnosno tehnika ukrašavanja dubljim i plićim urezivanjem. U Hrišćanstvu se duborezom pretežno rade ikonostasi, Ikone i namestaj , ali i vrata, koja imaju značajnu simboličku ulogu. Stoga su ona morala biti posebno ukrašena, nejčešće su se izrađivala od teške hrastovine, sa prikazima scena iz Hristovog života, floarnom, zoofloarnom i geometrijskom simbolikom, a koja se nalazi takođe i na Ikonostasima, kao i na Crkvenom nameštaju. U svakodnevnom životu se duborezom ukrašavaju brojni predmeti i uvek se u obradi drveta-„od pokusaja da se dobije prikladan oblik tesanjem, rezanjem, urezivanjem jednstavnih linija ili složenijeg izrezivanja ornamenata, sve do minuciozno izvedenih gometrijskih i figularnih, stilizovanih i realističkih motiva u plitkom i dubokom reljefu i najzad figura u punoj plastici, oseća stvaralački proces i težnja za iskazivanjem predanosti umeću, shvatanje lepog i poželjnog“, kako se navodi u jednom etnografskom tekstu.